11. jula 2010. godine obilježeno je 15. godina od genocida u Srebrenici. Uz prisustvo više desetina hiljada ljudi održana je komemoracija i ukop 775 žrtava genocida. Poručeno je da se ovaj zločin ne smije ponoviti, te da nalogodavci i izvršioci moraju da odgovaraju. Zahvaljujući DNA analizi koju je sprovodila Međunarodna komisija za nestala lica, do sada su identifikovana tjela 6.481 žrtve genocida. Komisija smatra da je jula 1995. godine broj Srebreničkih Bošnjaka koji su ubijeni 8.100.

Ono što se dogodilo u Srebrenici bio je jedini slučaj genocida od svih zločina koji su posljednjih 60 godina počinjeni na evropskom kontinentu. Ujedno, ovaj događaj je jedan od najvažnijih koji je osjenčio ponašanje međunarodne zajednice. Srebrenica je bio grad koji je za vrijeme rata u Bosni od strane UN-a proglašen ¨bezbjednom zonom¨. Prema odluci broj 836 koja je 04. juna 1993. godine donesena od strane Savjeta bezbjednosti UN-a, na sve napade koji se dogode u bezbjednoj zoni i oko nje trebalo se odgovoriti oružanim putem, pa se mogla zahtjevati i vazdušna podrška. Međutim, ni vojnici UN-a, niti oružje koje su oni posjedovali nisu bili dovoljni za realizaciju bezbjednosti u Srebrenici. Nakon proglašenja Srebrenice kao bezbjedne zone i nakon dolaska vojnika UN-a, smatralo se da će to biti dovoljno za očuvanje Srebrenice, što je bila velika obmana.

6. jula 1995. godine Srbi, pod komandom generala Ratka Mladića, napali su na Srebrenicu. I pored toga, mehanizam koji je trebao čuvati ovaj grad, nije učinio ništa. U rukama Srba nalazilo se 30 holandskih vojnika, tako da je holandski tabor, koji je bio nadležan za očuvanje ovoga grada, bio jako pasivan. Kada su Srbi zaprijetili da će ubiti holandske vojnike, specijalni predstavnik generalnog sekretara UN-a u Bosni je spriječio i vazdušni napad na srpske jedinice, te je 11. jula 1995. godine Mladić uspio ući u Srebrenicu. Na ovaj način, sigurnosna zona pretvorena je u zonu ¨sigurne smrti¨. Spašeno je 30 holandskih vojnika, a u njihovu zamjenu ubijeno je 8.000 nedužnih bošnjačkih civila. I prvi put u historiji, pred svjetskim kamerama je počinjen genocid. Memorijalni centar Potočari danas je dolina bošnjačkih šehida.

Zbog nemarnosti u Srebrenici, 16. aprila 2002. godine vlada Holandije na čijem se čelu nalazio Wim Kok dala je ostavku. Međutim, u istoj zemlji, decembra 2006. godine, vojnicima koji su Srebrenicu ostavili bosanskim Srbima, uručena je počasna medalja.

4,5 godine nakon genocida u Srebrenici, Generalni sekretarijat UN-a pripremio je izvještaj o ovom događaju. U istom izvještaju, koji je objavljen 15. novembra 1999. godine navodi se da su UN počinile veliku grešku u Srebrenici, da su bile pogrešne procjene o zbivanjima i da Srebreničani nisu bili bezbjedni.

Komisija Bosanskih Srba u vezi Srebrenica je procijenila da je broj onih koji su direktno ili indirektno učestvovali u ovom događaju iznosio oko 25 hiljada.

Nekoliko majki se vratilo u Srebrenicu. Majke, koje su zaboravile na ljepote ovoga svijeta, nastavljaju svoj tužni život sa nadom da će jednoga dana pronaći ostatke svojih najmilijih.

Bošnjaci vjeruju da su sve strahote koje su pogodile Bosnu ustvari scenarij susjednih zemalja Srbije i Crne Gore, te da je vlada Slobodana Miloševića vodila sve ratove na prostorima bivše Jugoslavije. Zbog svega toga, Bošnjaci smatraju nedovoljnom odluku Međunarodnog suda pravde koja je donesena 26. februara 2007. godine, a povodom sudskog procesa o genocidu koga je Bosna i Hercegovina otvorila prema Srbiji.

I da se posjetimo, u odluci se navodi da je genocid počinjen samo u Srebrenici i za taj čin se optužuje vojska bosanskih Srba. Smrti civila van Srebrenice, zbog nedostatka dokaza, nisu okarakterisani genocidom. Što se tiče Srbije, ova zemlja nije optužena ni za kakvu odgovornost Konvencije o genocidu. Srbija je optužena samo zbog toga što nije spriječila počinioce genocida i što počinioce nije uhapsila i isporučila Haškom tribunalu. Zbog svega toga, ova odluka nije zadovoljila Bošnjake, koji smatraju da je politički karakter imao velikog uticaja na ovu odluku.

Poznavanje stvarnosti o ratu u Bosni važno je za porodice stradalih. Dok se ne uspostavi pravda, ni mirovni proces u Bosni se neće okončati. Sa druge strane, sve dok ne postanu jasne činjenice o genocidu u Srebrenici i međunarodno pravo i pravda će biti pod sjenkom.